„… jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda“.
(Iv 19,34)
Naša posveta presvetom Srcu Isusovu proizlazi iz ovog probodenog Isusova Srca koje daje i posljednju kap krvi za naš spas. Sv. Ivan kaže: „ Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi u Bogu ostaje i Bog u njemu.“ Prema tome naša posveta nužno je vezana za ljubav jer ljubav je jedina sigurna veza s Bogom i sa čovjekom.
Sv. Pavao kaže: „ Znam kome sam povjerovao“. Tu stanimo i zapitajmo se jesmo li zaista sigurni kome smo povjerovali. Sv. Pavao to svoje povjerenje , vjeru potvrđuje cijelim svojim životom do same smrti. Zato kaže: „ Za mene Krist jest život, a smrt dobitak“. On je svoj život, koji je posvetio Kristu, živio u svim svojim nevoljama i u žarkoj ljubavi u kojoj je jednostavno izgarao i zato na drugom mjestu kaže: „ Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove, nevolje, tjeskobe,…“ ? i nabraja cijeli niz najvećih nevolja koje je spreman podnositi kao potvrdu svoje vjernosti Kristu sve do svoje mučeničke smrti, koja je najveći dokaz njegove vjere i ljubavi prema Kristu.
U ljubavi prema Kristu, Sv. Pavao živi svoju posvetu svakoga časa svoga života i svaki dan uvijek započinje iznova u nezamislivim teškoćama svoga života. Sigurno da nitko od nas neće imati priliku da svoju posvetu živi na takav način kao on, ali možemo to i mi na stotinu drugih načina, ako je hoćemo živjeti. Da, moći ćemo je živjeti svakoga časa i sata i svakoga dana iznova ako prihvatimo volju Božju, tj. svoj životni križ, sa svim svojim mukama i tegobama koje nas prate.
No, poznavajući bijedu našega ovozemnoga života, teret i breme koje je preteško da ga nosimo svojim vlastitim snagama, poziva nas ljubav njegova Srca: „ Dođite svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti “. ( Mt 11,28 ). Eto, u tom božjem Srcu je naša okrepa i naš odmor. Ponovno nas poziva i govori: „ Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako“. ( Mt 11,30 ). Je li to moguće i sigurno? Kako ne bi bilo moguće i sigurno kada to govori sam Isus, samo je na nama kolika je naša vjera i koliko živimo našu posvetu.
Sigurno je da će Vas neprijatelj sotona pokušavati na svaki način spriječiti da živite ovu Vašu posvetu; sa Vašom samodostatnošću neće Vam dati niti pet minuta vremena da svoj život usmjerite prema ovoj posveti. A na nama je da se borimo protiv njega i da ga svladamo jer, dvojici gospodara se ne može služiti.
Uvijek odani u Kristu, p. Antun Cvek
Naša udruga Kap dobrote brine za tjelesne, ali i duhovne potrebe naših korisnika. O tome sam malo do sada govorio, ali osjećam potrebu da o tome nešto kažem. Veliki papa Grgur govori. Pastir neka u šutnji bude oprezan, a u govoru koristan da ne bi prešutio što bi morao reći pa i ja moram nešto reći o duhovnoj brizi za bolesnike.
Govorim radi prevelike važnosti ozbiljno shvatiti koliko moramo voditi brigu o svakom našem bolesniku radi sakramenata, posebno kada se radi o težim bolesnicima koji se nalaze u bolnici. Dok sam mogao obilazio sam sve bolesnike, ali sada više ne mogu. Zato ovu odgovornost za svakog bolesnika snose oni koji su u neposrednoj vezi s bolesnikom kojega posjećuju, tako da o tome najprije podsjete bolesnika s kojim su u vezi kako je važno da prime sakramente na koje ima pravo svaki bolesnik napose kada se radi o težoj bolesti. Objasniti da je to bolesničko pomazanje koje se prima za zdravlje tijela i duše.
Eto što o tome govori sv. apostol Jakob: Boluje tko među vama neka dozove starješine Crkve svećenika neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje pa će molitva spasiti nemoćnika. Gospodin će ga podići i ako je sagriješio oprostiti će mu se. Mnogo može žarka molitva vjernika. Dakle, ne radi se o krivom nazivu bolesničkog pomazanja koje su nazvali posljednja pomast. Tako moramo objasniti pojam bolesničkog pomazanja da ono koristi za ozdravljenje tijela i duše. Ako tako tumači sve. Pismo što je vjerodostojnije od toga.
Osim svakoga bolesnika može također primiti svaka osoba koja je navršila šezdeset godina i može je primiti svakih šest mjeseci. Pošto smo bolesniku objasnili da je bolesničko pomazanje za zdravlje duše i tijela i on izrazio želju da ga primi slijedi sljedeće. Ako bolesnik u bolnici onda se odmah javlja svećeniku koji se nalazi u bolnici. Tako se u većini bolnica nalazi svećenik, u Dubravi, na Rebru, Jordanovcu, Vinogradska, Vrapče, Jankomir. Ako se bolesnik nalazi kod kuće obavještava svećenika župe kojoj pripada bolesnik zato uvijek morate znati kojoj župi pripada bolesnik da u svakom momentu možete znati kome ćete javiti. U tajništvu svi telefonski brojevi moraju biti evidentirani od svih naših bolesnika da se možemo poslužiti telefonom, premda to nije sigurno, ostavlja se samo poruka na sekretarici što može ostati nepročitano. Svakako dok se ne dobije odgovor svećenika treba osobno do njega doći, a sve se to može ako se o tome vodi računa. Ja sam i u duhovnom pismu za studeni o tome obavijestio i sve bolesnike. Ovu obavijest o duhovnoj skrbi mora imati svaki član udruge. Do sada je bilo nekoliko strašnih događaja u vezi toga jer sve se mora na vrijeme obaviti, usmjeriti tamo kako je to spomenuto.
Neke stvari da još pojasnim. Što se tiče obavijesti župnika kome pripada bolesnik za kojega tražimo sakramente može se poslužiti telefonom samo ako odmah dobijemo povratnu informaciju od župnika da je spreman obaviti ovu tako važnu svoju dužnost tek sada sva odgovornost prelazi na njega za sudbinu bolesnika o kome ovisi vječnost. Ostaviti samo poruku na sekretarici telefona ne dolazi uopće u obzir župnik možda čak nije pročitao poruku i bolesnik umre. Nedavno je bio takav slučaj, poruka je ostavljena na sekretarici, bolesnik je umro iste noći, ostalo je pitanje je li svećenik uopće primio poruku, ali bolesnik je umro. Ako možda nisam na prvoj stranici dovoljno jasno iznio eto sada želim nadopuniti. Ovo sam napisao da svaki član udruge ime i da zna kako će postupiti u određenom vremenu konkretne potrebe za bolesnika što se tiče da se na vrijeme bolesniku osiguraju sakramenti.
Ovo shvatimo najozbiljnije i vrlo odgovorno jer se radi o sakramentima koje je ustanovio sam Isus o i kojima ovisi vječnost svakog pojedinca. Da ovi sakramenti nisu potrebni za bolesnika Isus ih ne bi ustanovio.
Još jedna napomena, ako netko ne bi mogao nikako doći do svećenika neka dođe do mene, ja sam spreman ići i u pola noći kod bolesnika samo da mi se osigura pratnja.
Uvijek odani u Kristu , p. Antun Cvek
„Gle, kako je lijepo i ugodno kada braća stanuju zajedno“ (Ps 133,1,3).
Dobro je da odmah na početku ovoga razmatranja uočimo da je za jedinstvo i mir u jednoj zajednici potrebna ljubav, i to ona vrhunaravna ljubav koja isključuje svaki egoizam. Naprotiv, svaka tjelesna ljubav ima puno primjesa sebeljublja. Sv. Jeronim govori: „Rođeni brat ne ljubi toliko mene koliko moj imetak.“
Naprotiv, duhovna braća koja ne mare za svoje, kako mogu tražiti tuđe. Po Kristu smo svi braća i sestre, i to u onomu vrhunaravnom redu i od Krista počinje i ta vrhunaravna ljubav. Možda je danas smiješno govoriti o vrhunaravnoj ljubavi kada u svijetu vladaju tolika pohlepa, egoizam i težnja za posjedovanjem i užitkom. Ipak, takvu vrhunaravnu ljubav svjedoče toliki redovnici, redovnice i misionari koji se odriču svega da bi se mogli dati drugima.
U bratimstvu po Kristu nalazi se jedinstvo srdaca i duša, kao što je pisano u Djelima apostolskim: „A u mnoštvu onih koji prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša.“ Upravo po toj slozi, jedinstvu i međusobnoj ljubavi vidi se koliko koja zajednica ima Duha Božjega. Kako je čudnovato što u jednomu redu ima toliko nejednakih i različitih naravnih sposobnosti, nagnuća, talenata i načina života. Iako se po naravi razlikuju, ipak ih milost i vrhunaravni darovi čine jednakima.
Tako se i ova naša zajednica Caritasa, usprkos različitosti naravi, može održati samo utoliko koliko smo zaista duhovni ljudi, koliko imamo razumijevanja jedni za druge, onakve kakvi oni jesu. Nas ne vežu nikakva pravila ni zakoni, mi smo povezani jedinom vezom ljubavi, a to je najčvršća veza i samo koliko ima u nama Duha Svetoga, toliko će biti i ljubavi.
Mnogi, kada ulaze u koji red pa ih tko zapita što ih je na to sklonilo, odgovaraju da su to bile bratska ljubav i sloga. To je magnet što privlači ljudska srca. Takva bi morala biti i naša zajednica jer se po toj slozi i međusobnoj ljubavi vidi koliko u nama ima Duha Božjega.
Dvije zapovijedi imamo u ljubavi. Jedna je ona prva i glavna: da ljubimo Boga svim srcem svojim, svom dušom i svim silama svojim. „Ovo je najveća i prva zapovijed, a druga je njoj jednaka: Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe.“
Upravo ta druga zapovijed tvori slogu i bratimstvo. Ova sloga duha i srdaca jest učinak i svojstvo te ljubavi kada, kako kaže sv. Dionizije, ima moć da sjedini i spoji jedno s drugim, zato je i zove sv. Pavao vezom savršenstva jer potpuno veže i sjedinjuje što je rastavljeno i iz mnogo volja čini jednu volju. Ona čini da ono što hoću sebi hoću i drugima, da im želim dobro, kao i sebi, da mi je prijatelj drugo ja, kao da smo jedno.
Da uvidimo vrijednost i uzvišenost ove ljubavi za bližnjega i koliko je Gospodin cijeni: Isus je, davši prvu i najveću zapovijed – da ljubimo Boga – odmah dodao drugu zapovijed o ljubavi prema bližnjemu sličnu onoj prvoj. Premda je čovjek neizmjerno niži od Boga, uza sve to hoće da ljubimo bližnjega istom i sličnom ljubavi kojom ljubimo Boga.
Zato nam daje gotovo istu mjeru za ljubav prema bližnjemu koju je postavio za ljubav prema Bogu jer Boga, kaže, imamo ljubiti svom dušom i srcem, a bližnjega imamo ljubiti kao sama sebe.
Ako ljubiš bližnjega, ljubit ćeš i Boga. Tako reče Isus sv. Petru: „Ako me ljubiš, pasi ovce moje.“ Kao da kaže: Ako me ljubiš, vodi brigu za moje i po tome će se vidjeti da me ljubiš.
Još više hoće Gospodin da ljubimo bližnjega onom ljubavlju kojom ljubimo njega i to je ona zapovijed koju nam daje Krist: „Novu vam zapovijed dajem, da ljubite jedan drugoga, kao što sam ja ljubio vas.“ Isus je nas ljubio za Boga i radi Boga i zato sv. Augustin zove Isusovu zapovijed novom, ne samo zbog toga što ju je Isus riječju i primjerom rastumačio, nego zato što je ljubav koju on traži uistinu nova.
Naravna se ljubav zasniva na tijelu i krvi, na ljudskim obzirima i na vlastitoj koristi. To je vrlo stara i davna ljubav i nju imaju i oni zli, ne samo dobri, i ne samo ljudi nego i životinje. Ali ljubav kojom Isus hoće da ljubimo bližnjega ima biti duhovna i vrhunaravna tako da ljubimo bližnjega radi Boga i istom ljubavlju kojom ljubimo Boga.
Bogoslovci i sveci kažu da je jedna te ista ljubav i krjepost kojom ljubimo Boga, radi Boga i kojom ljubimo bližnjega radi Boga. Kao što je božanska krjepost ljubiti bližnjega radi Boga, jer to zaslužuje neizmjerna Božja dobrota, da ljubimo Boga i bližnjega radi nje same.
Napokon, u Svetomu pismu ne nalazimo ništa što bi se jače isticalo te češće preporučivalo i opetovalo do ove sloge i bratske ljubavi. Uoči svoje pregorke muke Krist Gospodin ponavlja ovu zapovijed: „Ovo je moja zapovijed, da se ljubite među sobom kao što sam ja ljubio vas.“ A malo zatim opet ponavlja ovu zapovijed: „Ovo je moja zapovijed, da se ljubite među sobom, kao što sam ja ljubio vas.“ Nakon toga opet ponavlja: „Ovo vam zapovijedam, da se ljubite među sobom. To vam nalažem kao u oporuci, to je moja posljednja želja.“
Iz toga možemo vidjeti koliko je želio da nam se to utisne u srca i ukorijeni jer je vrlo dobro znao od kolike je važnosti i da o tome ovisi sav Zakon i vršenje ostalih zapovijedi prema onoj apostolovoj: „Koji ljubi bližnjega, ispunio je Zakon.“
Od njega, Isusa, primio je ovaj nauk njegov ljubimac, učenik Ivan, koji u svojim poslanicama kao da ni o čemu ne raspravlja doli o ljubavi koju je upio na grudima svoga Učitelja.
Pokušajmo o tome ozbiljno razmišljati i svakoga dana sve više upijati u svoju dušu, izgrađivati se za međusobnu ljubav, slogu, jedinstvo, jer jedino o tome ovisi uspjeh Caritasa. Koliko mi međusobno budemo imali ljubavi, toliko ćemo moći pružiti i drugima. Ne možemo dati drugima ono čega ni sami nemamo.
Uvijek odani u Kristu, p. Antun Cvek