Biografija sv. Camilla de Lellisa
Camillo de Lellis rođen je 25. svibnja 1550. u mjestu Abruzzo Bucchianico, u Chieti. Obitelj je pripadala nižem plemićkom staležu. Camillo je dobio ime po svojoj majci Camillii Compelli koja ga je, po svojoj želji, rodila u štali. Kada je rođen Camillo njegova majka imala je gotovo 60 godina. Na njegovo rođenje čekala je dugo i bilo je svima neobično. Njegov otac Ivan bio je plaćeni vojnik, časnik u službi Španjolske vojske. Camillo je živio u Pescari sve do majčine smrti, do navršenih 13 godina. Mlad, lijen i svadljiv Camillo krenuo je očevim stopama, te po očevoj želji započeo vojnu karijeru. Zajedno su krenuli u Veneciju, da se pridruže vojsci Serenissime. Otac je umro tijekom putovanja, a Camillo je zbog čira na nozi 1570. otišao u Rim, na liječenje u bolnicu Sv. Jakova. Nakon oporavka je radio kao bolničar u bolnici, ali kratko jer je zbog svoje nesklonosti radu i teškog karaktera bio otpušten.
Vratio se ratovanju, kao plaćeni vojnik na strani Venecije a potom Španjolske. Kao vojnik, Camillo je vodio razuzdan život, bio je nasilan i strastveno volio kocku. Izgubio je na kocki sve, jednom čak i košulju, te lutao Italijom. Lutanje ga je dovelo do kapucinskog samostana Manfredonija gdje se zaposlio kao fizički radnik.
Tu je započelo njegovo obraćenje. Na tom putu pomogao mu je i susret s padre Angelom u San Giovani Rotondo, koji mu je tom prigodom rekao da “ pljune vragu u lice ”. 1575. god. odlučuje se za redovnički život u kapucinskom samostanu Trivento. No rana na nozi ponovo se otvorila i vratio se u Rim na liječenje, opet u bolnicu Sv. Jakova. Ovdje je ostao četiri godine i pomagao u liječenju bolesnika. Imao je priliku upoznati svu bijedu bolesnih, loše uvjete liječenja bolesnika, kao i nedostatak istinske ljubavi za bolesnike kod bolničkog osoblja. Stoga se sve više bavio mišlju kako bi pronašao ljude koji će u bolesnicima gledati samoga Krista i Njemu u njima služiti. Bio je na najboljem putu da u Božjem svjetlu pronađe svoje životno poslanje.
Prve suradnike za svoju misiju pronašao je u četvorici laika i jednome svećeniku, koji su bili spremni skupa s njime, živeći u zajednici, služiti tom uzvišenom kršćanskom idealu. Tu plemenitu ideju u bolnici, na žalost, nisu podržali pa je nastao pravi razdor. Čak se i Camillovu ispovjedniku, sv. Filipu Neriju činilo preuzetnim da jedan neobrazovani laik postane voditelj jedne zajednice. Kamilo se kao svi istinski sveci nije dao pokolebati, te je u dobi od 32 godine još jednom sjeo u školske klupe i počne marljivo učiti latinski. Pod duhovnim vodstvom sv. Filipa Nerija u isto je vrijeme i duhovno sazrijevao. Nakon dvije godine studija latinskoga, te nešto teologije, bio je g. 1584. zaređen za svećenika. Sv. Filip Neri je ipak još uvijek držao da Camillo nije prikladan za osnivanje jedne družbe, te da za to i nema pravoga poziva od Boga. No, tadašnje su prilike upravo vapile za družbom koja će se posvetiti dvorbi bolesnika. Njih je bivalo sve više, ali nije bilo onih koji bi ih u pravom duhu dvorili. Bolnica Sv. Jakova u Rimu nije shvaćala svetog Kamila i njegove drugove i oni su bili prisiljeni napustiti je. Sada su, barem, bili slobodni dvoriti bolesnike po drugim bolnicama i privatnim kućama. Broj se dragovoljnih dvoritelja bolesnika povećao, pa g. 1591. papa Grgur XIV. odobrio i kanonski podigao novu Družbu za dvorbu bolesnika. Camillo je jednoglasno bio izabran za vrhovnoga poglavara. Od tada poče blagotvorno djelovanje njegovih redovnika s crvenim križem na habitu. Sveti Camillo je prednjačio svojim primjerom, dobrotom, ljudskošću i milosrđem prema bolesnicima. Kad se radilo o dobru bolesnika, za njega nijedan posao nije bio ponižavajući, nijedna usluga nešto odvratno. Svečev je stav prema bolesnicima bio vrijedan svakog udivljenja. On je bio najčvršće uvjeren da u patniku služi samome Kristu pa je ponekad, promatrajući bolesnika, padao u zanos. Kad bi ga koji bolesnik molio za kakvu uslugu, odgovorio bi mu: »Ti me ne trebaš za to moliti, već zapovijedati, jer ja sam tvoj sluga!« Stoga je svetac svoje služenje bolesnicima često obavljao klečeći. U tome je sva mistika sv. Camilla de Lellisa. On je u bolesnicima gledao, susretao, doživljavao samoga Krista, zato je tom službom bio prožet kao kakvim bogoslužjem.
Tako silna požrtvovnost i ljubav prema bolesnicima postala je zarazna, pa je red Camilla de Lellisa procvao brojnim zvanjima, te se djelatnost reda proširila i na druge gradove: Napulj, Milano, Genovu itd. Kamilijanci su imali poseban dar za službu onima koji su već na umoru, pa ih je puk počeo nazivati »braćom dobre smrti«. Kad je Henri Dunant kasnije osnovao društvo Međunarodnog crvenog križa, imao je pred očima redovnike sv. Kamila koji su g. 1595. na bojištu u ratu protiv Turaka prvi put obavljali onu službu što će je kasnije obavljati pripadnici Crvenoga križa. Mnogi su redovnici kamilijanci umrli dvoreći okužene od kuge, postavši tako mučenici ljubavi prema bližnjemu, a i izvor posebnog blagoslova za svoj Red. Njihova je ljubav prema bolesnicima, po uzoru na njihova utemeljitelja, bila upravo neizmjerna. On im je govorio: »Kad više ne bi bilo siromaha, morali bismo kopati sve do središta zemlje samo da ih pronađemo.«. Uz svoj naporan posao sv. Kamilo je cijeli život trpio od otvorene rane na nozi, a radi poslova morao je ipak mnogo putovati, što pješice što na konju, a to je bolesnu nogu dodatno opterećivalo. Toj nevolji nadošli su i bubrežni napadi, pa bolest želuca. Sam bolestan, još je bolje razumijevao druge bolesnike. Pred konac života doživio je neugodnosti i od neke svoje subraće koja su smatrala da se od njih previše traži, a neke su bolnice upale i u teške dugove. Svetac je zbog toga trpio strašne duševne muke. God. 1607. dao je ostavku na službu generalnog poglavara Reda, ali je i dalje neumorno radio dvoreći bolesnike sve dok su mu životne snage to imalo dopuštale.
Umro je u Rimu 14. srpnja 1614. Grob mu se nalazi u crkvi Sv. Magdalene, gdje je i sjedište Reda. Papa Leon XIII. proglasio je 1886.godine sv. Camilla zaštitnikom svih bolnica, bolničara, bolesnika i umirućih. Zbog nikad potpuno zaliječenih rana na nogama postao je zaštitnikom i od tih bolesti. Taj divni svetac ljubavi prema Bogu i bližnjemu svojih pet bolesti nazivao je pet Božjih smilovanja prema njemu. On je u njima gledao Božju ljubav koja će iz toga trpljenja proizvesti čudesna djela.