KRATAK OSVRT NA RAZMATRANJE KRIŽNOG PUTA
Iz ovog razmatranja jasno smo uočili da se Kristov križni put nastavlja i dalje u svima onima koji na bilo koji način trpe.
Njegova agonija Velikoga petka nastavlja se u našoj braći, bolesnicima i umirućima, u onima koje je ljudsko društvo već otpisalo. Koliko smo puta u životu obavljali pobožnost križnog puta? Koliko smo se puta vraćali dvije tisuće godina unatrag da bismo susreli Krista na Njegovom križnom putu? Lijepo je to dobro i pohvalno, ali sigurno nije dovoljno. Krist želi i traži da mu se na tom križnom putu pridružimo ne samo riječima, ili možda sažalnim osjećajima, već da mu i pomognemo taj križ nositi. Ne trebamo ići u Jeruzalem i simbolički nositi križ, nego priteći u pomoć onima koji trpe, koji padaju pod teretom križa, koji nemaju snage ponijeti križ do same Golgote.
Braćo i sestre, On se nalazi među nama, među tolikim osamljenima. Koliko ste Ga puta mogli susresti u staračkim domovima, tim mrtvačnicama živih! On se nalazi u stotinama i tisućama ljudi i proživljava svoju agoniju. U domovima, na rastanku, oni vam s puno žudnje kažu: „ Kada ćete opet doći“? Tako je i u ostalim ustanovama i bolnicama. Susrećemo Ga i u privatnim stanovima, podrumima, na ulici, u svima koji trpe, koji su potrebiti naše pomoći. Koliko je naše braće kršćana koji se smatraju dobrim kršćanima a nikada nisu susreli Krista u patnicima i siromasima! Nikad mu se nisu približili da mu pomognu nositi križ, da mu, poput svete Veronike, otaru krvavo lice. Prođu godine i godine, a oni Ga ne sretnu. Prođe i čitav život a da Ga ne sretnu u gladnima, golima i bosima. Pitamo se, na koncu, zašto su živjeli? Gdje je to kršćanstvo bez ljubavi? Promašeno je to kršćanstvo! Zašto se tako teško približavamo Kristu, više ljubimo sebe nego Njega? Ljubav traži žrtvu i križ, a ljudska narav na njih ne pristaje. Čovjek tako ostane sam poput onoga sjemena koje nije istrunulo i nije moglo donijeti ploda.
pater Antun Cvek DI
Nadbiskupija zagrebačka – Nadbiskupski duhovni stol Broj: 2872/2004 ( Zagreb, 27.01.2005., Mons. Josip Mrzljak )
Evo nas, Kriste. Okupili smo se ovdje da te svi zajedno pratimo na tvome križnome putu.
Želimo biti zajedno sa svima onima u kojima trpiš, jer tvoja je prisutnost u svakome patniku koji
trpi na bilo koji način. Vjerujemo da ćemo te susresti u svakom bolesniku i nemoćniku koji je
ovdje prisutan. Ti si, Isuse, rekao: „ Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni
učiniste“. Time si potvrdio svoju prisutnost u svakome tko je bolestan i nemoćan. Gospodine,
molimo Te da u ovoj pobožnosti križnog puta uberemo prave plodove ljubavi prema svima
kojima je potrebna naša pomoć i ljubav, da pomažući njima susretnemo Tebe.
Amen.
Stala plačuć tužna Mati,
Gledala je kako pati
Sin joj na križ uzdignut.
PRVA POSTAJA: Isusa osuđuju na smrt
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.
Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.
Isusova nepravedna osuda i danas se nastavlja u Njegovim udovima, u našoj braći i sestrama koji trpe. I danas su nepravedno osuđeni oni koji nevino trpe poradi drugih. Mnogi patnici, nevoljnici i siromasi osuđeni su da podnose teret tuđih grijeha, egoizma, pohlepe, nepravde i nasilja. Najveću nepravdu podnose kad ih se stavi pod zajednički nazivnik lijenčina, skitnica i varalica. Ponovo nam se nameće pitanje čemu toliki nevini, osuđeni na smrt prije nego su se rodili, zatim oni koji su tek ugledali svijetlo dana, zbog nasilja, progonstva, milijuni djece evanđeoski nevine, koja moraju umrijeti od gladi, da bi drugi živjeli u svojoj nezasitnoj pohlepi. I oni su nevini primili nepravednu osudu da bi iskupili grijehe sebičnosti i pohlepe.
Nepravednu osudu primili su i oni koji će čitav svoj život vući teret križa što su ga na njih svalili upravo oni koji su im trebali pomoći, koji su bili odgovorni za njihovo zdravlje, a upropastili su ih za čitav život radi svoje komocije i neodgovornosti, osakatili ih već kod samog rođenja.
Koliko danas ima onih koji zbog siromaštva ne mogu doći u bolnicu na operaciju i umiru prije vremena jer nemaju čime podmititi one koji bi im trebali po svojoj dužnosti pomoći? Da, koliko je takvih nepravednih osuda? Tko bi mogao izbrojiti tolike nepravedno izrečene osude u kojima se nastavlja nepravedna Isusova osuda. I mi pristajemo na tu nepravednu osudu koja je izrečena nad Isusom ako mirno prolazimo pored patnje onih koji trpe i ništa ne poduzimamo da je ublažimo. Amen.
Slava Ocu i Sinu i Duhu svetome …
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
Dušom njenom razboljenom,
Rastuženom, ražaljenom,
Prolazio mač je ljut.
DRUGA POSTAJA: Isus prima na se križ
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.
Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.
Nakon potpuno nepravedne osude, za koju je i sam Pilat potvrdio da je nepravedna, Isus bez ikakva otpora prihvaća KRIŽ. Prihvaća dragovoljno najstrašniju mučeničku smrt. Uzima na ramena svoj križ i kreće prema Kalvariji. I danas ima onih koji poput Krista nevini trpe a često bivaju i ubijeni a da im nije dokazana nikakva krivnja. To su oni koji još nisu rođeni, oni koji se ne mogu sami braniti, koji ni jednu riječ ne mogu reći u svoju obranu. Njima možemo pribrojiti i one milijune djece u svijetu koja umiru od gladi. Umiru tiho i nečujno a da nisu ni svjesna zašto umiru, već se gase poput svjetiljke koja se upalila, koja je tek malo tinjala da bi se potpuno ugasila. Tamo negdje ispred Pilatove palače kreće povorka prema Kalvariji. Isus je u toj povorci predstavnik milijuna nevinih koji bez otpora prihvaćaju smrt, kao ’ janjad koja ide na klanje’. U toj povorci nalaze se i dva razbojnika osuđena na smrt, ali oni se grčevito opiru svome križu, na koji su po tadašnjim zakonima osuđeni. Oni sami, pod prisilom rimskih vojnika, nose svoj križ. Oni će biti predstavnici svih onih koji se opiru svome križu, koji ga ne nose dragovoljno, već silom, jer ne znaju da su po križu spašeni, da se po križu spašava svijet. Svjetina sve to gleda, prati i ništa ne razumije. I naš je život uključen u tu povorku velike svjetske drame koja se neprestano ponavlja, u kojoj se osude nevinih neprestano ponavljaju.
Svakog dana iznova križ pritišće mnoge ljude. Među njima ima onih koji su nerazumnim i grešnim životom sami uzrokovali svoju patnju, ali ima također puno i onih koji svoj križ nisu zaslužili, koji su žrtve tuđe ravnodušnosti, propusta ili grijeha. Jedni i drugi uputili su se sa svojim križevima prema Golgoti. Jedni ga prihvaćaju teško i mučno, a drugi se grčevito bore i opiru, ali ipak silom stižu na Golgotu, gdje će preko križa prijeći u vječnost. Mi se nalazimo u toj masi koja ravnodušno prati i gleda muke onih koji idu prema Golgoti noseći svoj križ. Među njima i većina kršćana stoji i promatra kao da se ništa ne događa. Premda se nalazimo u toj masi koja ravnodušno promatra one koji sa svojim križem idu prema Golgoti, ostani zajedno s njima i uz njih, jer biti s njima i uz njih znači biti s Isusom. Amen.
Slava Ocu i Sinu i Duhu svetome …
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
O, koliko ucviljena
Bješe Ona, uzvišena
Majka Sina jedinog!
TREĆA POSTAJA: Isus pada prvi put pod križem
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.
Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.
Isus tri puta pada pod teretom križa da bi i oni koji će padati pod teretom vlastitog križa uprli svoj pogled u Onoga koji će im dati milosti i snage da se podignu i dalje nastave svoj križni put. Pao je pod preteškim teretom, kojega je radi velike ljubavi prihvatio, a to je učinio samo zbog prevelike ljubavi svoje prema nama grešnicima. Svjetina stoji i upire u Njega svoj pogled, a vojnici ga sile da ponese teret koji prelazi granice njegovih tjelesnih sposobnosti. I danas svijet zuri i nijemo šuti pokraj onih koji padaju pod teretom vlastitog križa. Kako je strašno i sablasno kada i među kršćanima ima mnogo onih koji samo gledaju one koji padaju, koji su iznemogli, koje su izdale njihove tjelesne i psihičke snage i očekuju našu pomoć.
U njima trpi Isus i u njima se nastavlja Kristovo otkupiteljsko djelo, spasenje svijeta.
To je cijena kojom se otkupljuje svijet, a svijet šuti kao da ga se to ne tiče. Mnogi Ga već godinama traže, a ne prepoznaju Ga u tolikim patnicima i siromasima. Prolaze dani i mjeseci, pa i godine, a nekome prođe i cijeli život da Ga ne prepozna, a Isus ponovo pada, u svakom patniku pod teretom njegova vlastitoga križa, da bi mu pritekao u pomoć. Prošao im je čitav život da nisu upoznali prvu i najveću zapovijed, zapovijed ljubavi, a još manje da su je izvršili. A onda se pitamo čemu uopće živjeti. Amen.
Slava Ocu i Sinu i Duhu svetome …
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
Bol bolova sve to ljući
Blaga Mati gledajući
Muke slavnog Čeda svog.
ČETVRTA POSTAJA: Isus susreće svoju svetu Majku
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.
Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.
Kolika je bila bol tih dvaju srdaca, koja su se toliko ljubila, kod toga susreta. Koliku je bol osjećala njegova Majka dok ga je gledala, a nije mu mogla pomoći. Koliku bol osjećaju i oni koji Ga susreću u tolikim patnicima, napuštenim i odbačenim, a ne mogu svima pomoći. Još veću bol osjećaju dok promatraju tolike ljude koji su se uvukli u svoj egoizam i ne čuju glas vapijućeg u pustinji za pomoć onima u kojima se Krist ponovo nalazi na svom križnom putu. A najtragičnije i najžalosnije je da i među nama kršćanima ima ogroman broj onih koji su potpuno gluhi za taj vapaj. Koliku bol mora osjećati majka Crkva kad i u njenim redovima ima tako malo onih koji čuju taj glas i pritječu mu u pomoć, pomoć na njegovom križnom putu. Ima toliko prepirki i nadmudrivanja, toliko bučnih manifestacija i jalovih nazovi pobožnosti, a tako malo onih koji Isusa susreću u patnicima na njegovom križnom putu. Ne nosi On križ za sebe, nego za sve nas koji mirno stojimo i nijemo buljimo u Njega a da ni prstom ne maknemo kako bismo mu na tom križnom putu pomogli. Možda obavljamo i pobožnost križnog puta uz pjevanje, a ipak ništa ne činimo za Njega, da mu olakšamo patnje. Na koncu sve ispadne kao što govori Ilija prorok: „ Ovdje me narod štuje samo ustima, a srce mu je daleko od mene“.
Gospodine, probudi nas već jednom iz te mlakosti i bezbrižnosti za našega bližnjega koji pokraj nas prolazi putem Kalvarije i primiče se samoj Golgoti, da ga već jednom susretnemo u ljubavi kao što Ga je susrela i njegova sveta Majka, puna ljubavi, bola i suosjećanja s njegovim patnjama.
Ako još nismo počeli djelima, učinimo to odmah, jer protekli se dan više ne vraća, izgubljeno vrijeme ne može se nadoknaditi. Ma koliko bilo neznatno i maleno to što možemo učiniti, učinimo. Ako ne počnemo odmah, nikada nećemo ništa ni učiniti.
Amen.
Slava Ocu i Sinu i Duhu svetome …
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
Koji čovjek ne bi plako’
Majku Božju videć’ tako
U tjeskobi tolikoj?
PETA POSTAJA: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.
Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.
Isus je iznemogao na svom križnom putu i potrebna mu je pomoć. Mnogi ljudi u kojima se nastavlja Kristov kalvarijski put iznemogli su i potrebna im je pomoć. Budući da se nije našao nitko da Isusu dragovoljno priskoči u pomoć i ponese mu križ, prisilili su Šimuna da ga silom ponese. On ga je nosio zato što ga je morao nositi, a ne iz ljubavi. Danas se, silom prilika, moraju osnivati razne socijalne ustanove jer su ljudi zanemareni, napušteni i zaboravljeni. U tim ustanovama ima ljudi koji rade svoj posao iz ljubavi i srcem, ali nađe se i onih koji to čine preko volje, koji su slični Šimunu koji nosi križ jer ga mora nositi. Ali ljubav se ne može kupiti za novac. Ona je slobodno darivanje sebe drugima. Ljubav prema Bogu i prema bližnjemu su nerazdvojive. Tko kaže da ljubi Boga treba to dokazati svojom ljubavlju prema blIžnjemu koji je u nevolji. I danas, možda više nego ikada prije, postoje potreba i glad za ljubavlju. Društvene i privatne socijalne i karitativne ustanove trebaju biti prožete kršćanskom ljubavlju koja služi drugima. Šimun je barem bio na Kristovu križnom putu, on je barem fizički pomogao. Međutim, oni koji su sa strane promatrali, skrštenih ruku, nisu učinili ništa. Tako i danas većina stoji i gleda skrštenih ruku kako toliki ne mogu dalje sa svojim križem. Pritječu im u pomoć jedino oni koji su za to plaćeni. Ali to nije ljubav. Koliko se to Šimunu uračunalo u dobro djelo? Ali zasigurno znamo da se oni koji su gledali skrštenih ruku, i naslađivali se Isusovim mukama, nemaju čemu nadati. Čemu se mogu nadati „dobri“ kršćani koji skrštenih ruku prolaze kroz život i gledaju toliku bijedu i nevolju svoga bližnjega. Ovoga trenutka, ovoga časa, htio bih zapitati tolike milijune kršćana: Hoćemo li i dalje stajati skrštenih ruku i sebično promatrati Krista koji trpi u tolikim nevoljnicima i patnicima ili ćemo zajedničkim silama iskazati ljubav onima kojima smo je dužni iskazati? Amen.
Slava Ocu i Sinu i Duhu svetome …
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
Tko protužit neće s Čistom
Kada vidi gdje za Kristom
Razdire se srce njoj?
ŠESTA POSTAJA: Veronika pruža Isusu rubac
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.
Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.
Među tolikom svjetinom koja je nijemo zurila, u Isusovo krvavo i iznakaženo lice, našla se samo jedna žena koja je imala ljubavi i hrabrosti približiti se onome koga su svi prezreli. Kolika je to bila ljubav, kolika hrabrost! Ljubav je bila veća od straha i od ljudskih obzira. Dobila je vjernu sliku otisnutu na svoj rubac. Koliku je morala osjetiti unutarnju sreću i radost, što je može uzvratiti samo božanska ljubav. U ono vrijeme nije bilo filma ni foto-kamere da bi se snimilo Kristov križni put. Dakle, nemamo njegove originalne slike, ali imamo živu sliku u njegovim patnicima i siromasima, prezrenima i odbačenima. Samo o nama ovisi koliko Ga u njima prepoznajemo. Promotrimo život Majke Terezije! Nije li ona Veronika koja Isusu pruža rubac u tolikim bijednim i napuštenim patnicima, dok Ga toliki milijuni kršćana uopće i ne prepoznaju. Mirno prolaze pokraj njega a da se i ne osvrnu. Svijet trči, a s njime i kršćani, za svojim probicima. Ako je potrebno, zgazit će i svoga bližnjega, samo da postignu cilj – materijalna dobra ovoga svijeta. Iskrena srca moram priznati, da Ga ni ja nisam uvijek prepoznao u patnicima i siromasima. Kako se teško snalazimo, a još se teže odlučujemo pružiti mu pomoć, Njemu koji trpi u tolikim patnicima! Istina, nađe se još pokoja „ Veronika “ koja ima hrabrosti i snage pružiti mu rubac. Ali što je to za tolike potrebe! Ono što vrijedi za Majku Tereziju, vrijedi i za sve ostale kršćane. Doduše, ne mogu svi činiti ono i onoliko koliko je činila ona, ali to ne znači da ne moraju činiti ništa. Majka Terezija samo je provodila u djelo prvu i najveću zapovijed – ljubav.
Gospodine, daj milosti svima nama da ne prolazimo pokraj onih kojima je potrebna naša pomoć, zbog naše komocije i egoizma. Amen.
Slava Ocu i Sinu i Duhu svetome …
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
Zarad grijeha svoga puka,
Gleda Njega usred muka,
I gdje bičem bijen bi.
SEDMA POSTAJA: Isus pada drugi put pod križem
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.
Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.
Isus pada drugi put pod teretom križa. Koliki je to napor da se, ni uz najjaču volju, ipak nije mogao održati na nogama. Pritom mu pomažu samo okrutni vojnici, dok ostali šute. Jedni Ga gledaju i preziru, a neki možda imaju i sućuti prema Njemu, ali ni oni ništa ne poduzimaju da bi mu pomogli. Križni put se i dalje nastavlja i nastavljat će se kroz svu povijest do konca svijeta. Mnogi padaju pod teretom vlastitoga križa. Ali svi ne ustaju. Nemaju snage, jer nemaju nikoga da im priskoči u pomoć. Gdje padnu, tu i ostanu, a onda dignu ruku na vlastiti život ne stigavši do Golgote. Kolika je njihova krivnja za taj čin, samo Gospodin zna. Ali nas mnogo više zanima kolika je krivnja onih koji nisu pritekli u pomoć, kojisu ih osudili za taj čin, gledajući skrštenih ruku. Možda bi neki put bilo dovoljno otići u posjetu, reći riječ utjehe i ohrabrenja, možda bi to pomoglo da ne dođe do brodoloma, i to pred samom lukom. Na primjer, intelektualac, dobar vjernik, iznenada se razboli do te mjere da više ne može prekoračiti prag sobe. Pet godina takvoga života, u potpunoj osamljenosti, bilo je dovoljno da izgubi vjeru. Tko zna koliko se puta htio ponovno podići, ali nije imao snage. Nije bilo nikoga da u mu pomogne. Ostao je napušten, od sviju zaboravljen, plutajući na pučini svoga očajničkoga života. Izgubio je svaku orijentaciju i putokaz konačnoga cilja. Koliko je takvih i sličnih slučajeva! Toliko su velike potrebe djela ljubavi da pojedinac ne može ništa učiniti. Tu je potrebna kolektivna svijest i odgovornost za one koji su se našli u nevoljama života.
Gospodine Isuse Kriste, oprosti nam što te toliko puta nismo prepoznali u bijednima i nevoljnima koji su pali pod teretom svoga križa! Oprosti nam što nismo imali hrabrosti i snage da ti pomognemo. Amen.
Slava Ocu i Sinu i Duhu svetome …
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
Gleda svoga milog Sina,
Ostavljena sred gorčina,
Gdje se s dušom odijeli.
OSMA POSTAJA: Isus tješi jeruzalemske žene
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.
Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.
Isusova ljubav prema ljudima bila je uvijek beskonačna, čak i u najtežim časovima njegova križnoga puta. Nije bilo nikoga da Ga tješi, da mu pomogne. On tješi druge i govori im: „ Ne oplakujte mene, nego oplakujte sebe i djecu svoju“! Kolikima bi trebalo i danas uputiti iste riječi: Ne oplakujte mene nego sebe, jer ste gluhi i nijemi za prvu i najveću zapovijed Božju, zapovijed ljubavi, jer po njoj ćete biti suđeni, a vi ste je pogazili. Oplakujte djecu svoju, koju ne učite ljubavi. Hoćete da vaša djeca nauče sve moguće životne vještine i umijeća, a niste ih naučili prvu i najveću zapovijed, zapovijed ljubavi. Znajte da ta ista djeca, koju niste naučili ljubiti Boga u svome bližnjemu, ni vas neće ljubiti. Oni ne znaju i ne poznaju ljubav kao najvišu vrijednost plemenite i vječne sreće. Oplakujte sebe i djecu svoju jer niste naučili sebe i njih živjeti za drugoga. Djeca sve dublje i dublje tonu u egoizam, u svoje nezasitne i hirovite želje koje im ispunjavate. Nemajući pred sobom ideale ljubavi, žrtve i samoodricanja, život im postaje dosadan, sumoran i besmislen. Ne preostaje im drugo nego da se predaju svim mogućim porocima i grijehu. Može li čovjek, naročito mlad čovjek pred kojim je život, živjeti bez ideala, ideala ljubavi? On pred sobom vidi samo besmisao, besciljnost i apsurd života. Vidi svoj život kao čašu užitka koju treba do dna iskapiti, a onda je odbaciti kao suvišnu i beskorisnu. Često slušamo tužne uzdahe roditelja nad svojom djecom: „ Sve smo im dali, a oni su takvi“! Jest, sve ste im dali, ali im niste pomogli da otkriju pravi smisao života, a to je ljubav prema Bogu i bližnjemu. Svjesni smo žalosne činjenice kako život previše razmažene djece prolazi bez cilja i bez smisla. Svi se izgovaraju na prezaposlenost i zauzetost samima sobom do te mjere da za drugoga nemaju nimalo vremena. Djeca i mladi zauzeti su ponekad nepotrebnim aktivnostima koja im oduzmu sve slobodno vrijeme, tako da za nesebična djela ljubavi i služenja drugima, oni više nemaju ni volje ni vremena. Velika je opasnost da na taj način djeca sve više tonu u svoj egoizam i u svoju sebičnost. Ako djeca ne vide i ne upoznaju i drugu stranu života, muke našega bližnjega koji je u nevolji, koji je potrebit naše pomoći i ljubavi, neće upoznati pravi život i odrasti će u iluzijama koje će ih kasnije u životu razočarati. Djecu i mlade treba odgajati za istinske vrijednosti, jer su upravo oni otvoreni za ljubav do neslućenih razmjera. Amen.
Slava Ocu i Sinu i Duhu svetome …
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
Vrelo milja, slatka Mati,
Bol mi gorku osjećati,
Daj, da s tobom procvilim.
DEVETA POSTAJA: Isus pada treći put pod križem
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.
Jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.
Dakle, Isus pada i treći put pod križem, ali nema nikoga da mu pomogne. I ovaj puta se vlastitim snagama mora podići i nastaviti put do golgote. Ljubav čovjeka prema neizmjernoj ljubavi Božjoj potpuno je zatajila. Prevladali su ljudska mržnja i oholost. Stanje ni danas nije puno bolje. I danas prevladavaju ljudska oholost, mržnja i egoizam. I danas Krist u svojim udovima, tj. U onima koji trpe, po tko zna koji put pada pod teretom križa, a nema nikoga da mu pomogne. Kako je veliko djelo ljubavi kad priteknemo u pomoć onima koji su pali pod teretom svoga križa, koji više nemaju ni tjelesne ni psihičke snage da se pridignu. Oni koji vide jedini izlaz u onom najgorem. Nije li čitav ovaj naš planet jedna velika Kalvarija križnoga puta? Svi mi osjećamo teret vlastitoga križa, ali u našoj sredini, kao i na svakom dijelu ove naše izmučene planete, ima onih koji padaju i iznemogli posustaju, kojima je potrebna naša pomoć. Nije li život ljudi na ovome svijetu kao jedna velika i nepregledna povorka tražitelja sreće koji više misle na sebe nego na druge? Jedni posrću i padaju pod teretom križa, dok ih drugi napuštaju mirno prolazeći pokraj njih, a često ih i gaze i prelaze preko njih da bi postigli svoje egoistične ciljeve. Možda se i nađe pokoji milosrdni Samaritanac u toj nepreglednoj povorci ljudske sebičnosti i egoizma, ali to je samo kap ljubavi i dobrote u moru ljudske sebičnosti. Kolika bi morala biti snaga ljubavi da ublaži teško stanje naše braće koja padaju pod teretom križa? Molimo Gospodina da nama i drugima otvori srce i oči, da vidimo i osjećamo za one koji su pali pod teretom svoga križa, da im pomažemo i druge potičemo na zapovijed ljubavi. Amen.
Slava Ocu i Sinu i Duhu svetome …
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
Neka ljubav srca moga
Gori sveđ za Krista Boga,
Da mu u svem omilim.
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.
Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.
Deseta postaja vrhunac je Isusova poniženja. Ali taj je prizor neprestano prisutan u onima koji su goli i bosi, koji trpe zbog toga što su siromašni, prezreni i omalovaženi. Gledamo taj jezoviti prizor Božjega poniženja u liku Isusa Krista i svih onih u kojima se ta poniženja nastavljaju. Na drugoj strani gledamo oholost, taštinu te nedolično i nečedno odijevanje, u kojem se ni kršćani ne razlikuju od drugih. Odakle ta poplava nemoralnog života? Nismo li i mi kršćani prestali biti svjetlost svijeta? Čini se kao da je sve postalo komercijalizirano, sve se prodaje za novac. A gladan čovjek trećega svijeta u dronjcima čeka na mrvice što padaju sa stola bogatoga svijeta. I najnevinije dijete izloženo je pritisku tog vala pokvarenosti koji je zapljusnuo čitav svijet. Sredstva javne komunikacije umjesto da šire istinu i propagiraju prave vrijednosti, nerijetko se daju u službu nemoralnog profita i sebičnih interesa. Ali zato je Krist toliko ponižen trpio, zato trpe milijuni ljudi. No, čaša grijeha jednom će se napuniti i preliti. Pravda se Božja mora jednom zadovoljiti. Upozorio nas je i sam Krist i objasnio kriterij po kojem će se suditi: „ Bio sam gol i zaodjenuste me, ili bio sam gol i ne zaodjenuste me“! Koliko danas troše robovi mode da bi išli ukorak s modom! Sve je prezasićeno svakovrsnom robom koja se baca i jednostavno uništava da bi se kupilo novu, koja je moderna. Ono što se daje ljudima u nevolji daje se uglavnom jer smeta, da se novome oslobodi mjesto, jer staro više nije u modi. Ne znam kako na to sve gleda vječni sudac i kako će presuditi na vječnome sudu.
Gospodine, daj nam milosti i snage da duboko doživimo veliko Božje poniženje koje je Gospodin naš Isus pretrpio kad je bio sramotno svučen na svome križnom putu! Daj nam milosti i snage da uočimo tu beskrajnu ljudsku bijedu taštine, samodopadnosti i sebičnosti što sve vodi čovjeka u propast! Svugdje vidimo veliku moralnu i materijalnu bijedu, ali najviše nas boli činjenica da se kršćani u tom pogledu na razlikuju puno od drugih. Jesmo li svjesni te stvarnosti u našoj sredini, u našoj obitelji i u cjelokupnom društvu? Koliko je mladih koji bi mogli tu bijedu umanjiti, ali nažalost, oni odlaze putem sebičnosti koja ih vodi u propast. Amen.
Slava Ocu i Sinu i Duhu svetome …
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
Rane drage, Majko sveta,
Spasa za me razapeta,
Tisni usred srca mog.
JEDANAESTA POSTAJA: Isusa pribijaju na križ
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.
Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.
Dokle mogu ići ljudska oholost i sebičnost? Da bi opravdao sebe i svoju oholost, čovjek je spreman pribiti na križ i samu Božju ljubav. U svakom čovjeku krije se ta neizmjerna mogućnost pokvarenosti, koja traži samo svoje. Ali i danas su tolik ubijani i mučeni radi sebičnosti i egoizma. Na Golgoti susrećemo Krista koga krvnici pribijaju na križ, dok Ga mahnita svjetina ravnodušno promatra u najvećim mukama. Promotrimo reprizu istog događaja u današnjem svijetu. Krist i danas trpi u onima koji su prikovani uz samrtnički krevet. Svijet oko njih juri vrtoglavom brzinom za ovozemaljskom srećom i nastoji izvući što više od ovoga života, ne misleći na smrt koja će im ubrzo sve ugrabiti. Što će ponijeti sa sobom? Nitko i ne pomišlja na to da nedaleko od njega toliki potpuno nemoćni trpe, a još manje ima onih koji bi te iste razumjeli i posjetili. Uz njih ostaju samo službeni čuvari koji, dakako za novac, obavljaju svoj posao, ali ne uvijek s ljubavlju. Istini za volju, i među njima ima ljudi koji zaista rade s puno ljubavi. Neka ih Gospodin blagoslovi! No, što je to prema Golgoti koja se prostire čitavom ovom našom planetom? Koliki su pribijeni na križ, a nigdje nikoga da im se približi!
Puno je Kristovih sljedbenika koji bi Isusa slijedili na trijumfalnom ulasku u Jeruzalem, a tako je malo njih koji bi mu se približili na Kalvarijskom križnom putu. Još je manje onih koji bi bili uz Njega na samoj Golgoti! Naše kršćanstvo zadržalo se uglavnom na Cvjetnici i želi da mu se kliče „ Hosana!“. Pa ipak, Kristova pobjeda i Otkupljenje nisu se zbili na Cvjetnicu, već na Veliki petak, na Golgoti. Ljudska narav, ranjena grijehom, ne podnosi lako križ. Ona od njega bježi. Stoga, približiti se Kristu znači uložiti veliki napor, zagrliti Krista znači često puta zagrliti križ. Tek tada smo pravi Isusovi učenici preko kojih On nastavlja svoje djelo u svijetu.
Molimo Gospodina da nam dade milosti da barem započnemo ozbiljno razmišljati o tolikoj našoj braći, o ljudima u svijetu, koje život u kojemu su se našli jednostavno pribija na križ. Razmišljajmo o tome što bismo mogli učiniti i kako bismo im mogli pomoći da ne ostanemo tek pasivni promatrači. Jer u svim patnicima trpi Krist, u njima se nastavlja Kristova muka. Amen.
Slava Ocu i Sinu i Duhu svetome …
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
Neka dođu i na mene,
Patnje za me podnesene,
Sina tvoga ranjenog.
DVANAESTA POSTAJA: Isus umire na križu
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.
Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.
Isus umire na križu. Time dovršava svoju žrtvu i plaća cijenu grijeha čitavoga svijeta. Visi na križu u najvećim mukama, između neba i zemlje. Nikada nećemo shvatiti, niti u potpunosti doživjeti, veličinu Njegove patnje, jer Ga ne prepoznajemo u umirućima, u patnicima, u onima u kojima se ta agonija nastavlja, u tolikim ljudima koji umiru od gladi, koji su nepravedno zlostavljani i ubijani. Ta Golgotska agonija nastavlja se svakoga časa i svakoga dana iznova. Kao da onaj krik: „ Bože, Bože moj, zašto si me ostavio“? neprestano odjekuje čitavom ovom našom planetom. Ponavlja se i neprestano odjekuje iz bolnica, staračkih domova, tih čekaonica za umiranje. Čuje se iz potleušica, podruma, tavana. U smrtnoj tjeskobi traže pomoć od ljudi koji ih ne čuju i koji mirno prolaze, ili žure za svojim poslom, u svojoj sebičnosti i egoizmu, bježeći od onih kojima je u tim časovima smrtne tjeskobe i osamljenosti najviše potrebna upravo njihova prisutnost.
Isus umire na Golgoti među tolikim mnoštvom, a ipak osamljen, uz par duša koje stoje podno križa. I danas se, u tolikom mnoštvu, ponavlja ista stvar. Opet se umire u samoći, napuštenosti i zaboravljenosti od sviju. I danas je tako malo onih koji pristupaju umirućima da bi im bili blizu u najtežim časovima njihova života. Amen.
Slava Ocu i Sinu i Duhu svetome …
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
Daj mi s tobom suze livat,
Raspetoga oplakivat,
Dokle dis’o budem ja.
TRINAESTA POSTAJA: Isusa skidaju s križa
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.
Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.
Consumatum est. Svršeno je. Žrtva je dovršena. Vojnik će mu još probosti bok, a iz Srca će mu poteći posljednja kap Krvi. To je, dakle, cijena naše otkupnine, to je ljubav kojom nas je ljubio. Svakoga dana ili, bolje reći, svakoga trenutka, dovršava se žrtva. Sve prolazi, sve se mijenja, samo križ stoji. Svi se nalazimo u sjeni toga križa i jednog ćemo dana, prije ili kasnije, i mi morati dovršiti svoj životni put na Golgoti ovoga svijeta. Vrijeme je kratko i brzo prolazi, treba ga iskoristiti. Koliko je ljudi na ovome svijetu koji su bili prikovani na križ svojih muka i boli! Koliki su umrli na tome križu, u krajnjem očaju i besmislu križa, jer nije bilo ljubavi koja bi im taj križ osmislila. Skinuti su s križa a da nikada nisu pravo spoznali, a kamoli doživjeli, njegovu vrijednost, jer nije bilo ljubavi koja bi im to pokazala. Koliki su pribijeni na križ svoje boli, a nema nikoga da im pruži čašu vode kada zavape ( npr. u domovima ). Bolnice su danas pune patnika više nego ikada prije. Puno je psihički opterećenih bolesnika koji pate od zapuštenosti i nedostatka istinske ljubavi koju nisu nikada pravo doživjeli u vlastitoj obitelji niti u društvu. O, tko će nas izbaviti od toga ropstva? Tko će nam pokazati vrijednost ljubavi? Kada će svijet shvatiti, da se svijet spašava vjerom koja čini djela ljubavi. Kako izgleda to naše kršćanstvo? Što se u svijetu promijenilo otkada je neizmjerna ljubav Božja zagrijala ovaj svijet, otkada je ta ljubav za nas dala i posljednju kap Krvi?
Svijet i dalje ostaje hladan, a kršćani i dalje prolaze pokraj te ljubavi, odsutni i hladni. Ta se ljubav ne ostvaruje lijepim riječima, pobožnim frazama i senzacionalističkim pobožnostima. Ona se ostvaruje djelima nesebične ljubavi koja služi. Pa ako i zastanemo, treba uvijek iznova krenuti. Radikalna je to ljubav. Ona je dar Božji. Duh Sveti razlijeva ljubav Božju u naša srca. Tu ljubav mogu primiti oni koji vjeruju i koji imaju čisti srce. A kad takvu ljubav primimo trebamo je dalje dijeliti drugima. Ona se ostvaruje i očituje kroz samoodricanje i žrtvu. Amen.
Slava Ocu i Sinu i Duhu svetome …
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
U tvom društvu uz križ stati,
S tobom jade jadovati,
Želja mi je jedina.
ČETRNAESTA POSTAJA: Isusa polažu u grob
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.
Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.
Žrtva je dovršena. Ljudska zloba, oholost, sebičnost i mržnja prividno slave svoju pobjedu. Ali ljubav se ne može pobijediti. Ljubav je jača i od same smrti. Za kratko vrijeme ona će pobjedonosno zasjati i biti proslavljena kroz svu vječnost. Što su sve muke i patnje ovoga svijeta prema vječnoj slavi koja se ima očitovati u vječnoj ljubavi! I nama će smrt sve ugrabiti, ali ono što smo učinili iz ljubavi prema Bogu i prema čovjeku, to nam ni smrt ne može ugrabiti.
Samo ta djela ljubavi pratiti će nas preko groba, samo to ćemo ponijeti sa sobom. Život čovjekov na ovoj zemlji brzo prolazi. Pa da traje i stotinu godina, što je to prema vječnost? I sam Gospodin nas upozorava: „ Radite dok je dana, jer uskoro će noć“! Veličinu i snagu ljubavi ne mogu shvatiti sebičnjaci i egoisti. Oni su već za života ukopani u grob svoga sebeljublja. Oni ne poznaju moć ljubavi. O, kada bismo mogli tolikima, pa i samim kršćanima, doviknuti: Zašto živite? Što je smisao vašega života? Ljubav će vas osloboditi! Najžalosnija i najpotresnija je činjenica da se mnogi mladi ljudi nalaze u pandžama sebičnosti i propadaju svladani svim mogućim porocima. Živi, ali zapravo mrtvi su.
Amen.
Slava Ocu i Sinu i Duhu svetome …
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
Kada dođu smrtni časi,
Kriste Bože, nek me spasi,
Majke Tvoje zagovor.
Kad mi zemlja tijelo primi,
Dušu onda uzmi Ti mi,
U nebeski blažen dvor.
Gospodine Isuse Kriste, neka nam milost koju si nam udijelio u ovoj pobožnosti križnoga puta umnoži vjeru, učvrsti ufanje i usavrši ljubav, da svojim radom i ljubavlju svjedočimo ono što jesmo i da svojim svjedočanstvom i druge potičemo na tu ljubav prema svakome bolesniku i nemoćniku.
Neka ova ljubav odstrani svaki egoizam i pohlepu kako bismo se u potpunosti predali u službu ljubavi prema najpotrebnijima. Tvoja milost pratila nas je neprestano, iznova u nama budila žar naše ljubavi. Neka nikad ne utrne, da nam nijedan dan ne prođe a da ne učinimo barem jedno dobro djelo, da nam život bude u potpunosti ispunjen ljubavlju u pružanju cjelovite pomoći, da u toj ljubavi gorimo i izgaramo, jer to je jedini smisao našega života.
Amen.
Hvaljen budi Isus Krist, raspeti naš Otkupitelj!
I njegova, pod Križem, žalosna Majka Marija!