Još je jedan zajednički susret iza nas… nema te riječi kojom bi se dovoljno dobro mogao opisati značaj koju ovakvi susreti nose za svakog korisnika, volontera, zaposlenika, za našu Udrugu. Iako im većinu vremena nije lako, iako ih život nije štedio, zahvaljujući ovakvim trenucima naši korisnici znaju da nisu zaboravljeni i da još uvijek postoji netko kome su važni.
Kao zajednica i svatko od nas ponaosob, moramo suosjećati s patnjom drugih i moramo poštivati. Nemojmo se bojati gledati je onakvu kakva jest; radi nje ćemo trpjeti, ali neka nas ona ne slomi u našoj osjećajnosti. Moramo naučiti suosjećati i trpjeti kao Krist. Sveti Pavao nam kaže da moramo plakati s onima koji plaču i veseliti se s onima koji se vesele, a to znači da je ovakva zajednica s drugima to dublja i općenitija što je dalje od osjećajnosti. Pred patnjama svoje braće moramo imati puno poštovanje i obzir, i moramo znati suosjećati u tišini; ne pokušavajmo im tumačiti zašto pate, niti da moraju ljubiti svoju patnju. To su često suviše verbalne utjehe, a da bismo ih bili dužni pružati.
Kardinal Veuillota je na svom bolesničkom krevetu, kratko pred smrt, rekao: „Mi znamo lijepo govoriti o patnji, i sâm sam o tome govorio sa zanosom; recite svećenicima da o tome ništa ne govore, mi ne znamo što je to, ja sam poradi toga plakao!“ Da, mi ne poznamo dubine što ih ima misterij patnje. One koji trpe, ne treba tješiti riječima, nego treba suosjećati i šutjeti. Utješiti u pravom smislu riječi može samo Gospodin…
