Osvrt na socijalni križni put

Svake godine u korizmi Katolička udruga “Kap dobrote” u okviru svojih programskih aktivnosti organizira Socijalni križni put u Domovima umirovljenika i Domovima za psihički bolesne odrasle osobe. Tijekom šest petaka u korizmi posjetili smo sljedeće ustanove: Dom za psihički odrasle osobe Šestinski dol, Dom za stare i nemoćne “Medvešćak”, Dom za stare i nemoćne osobe “Centar”, Dom za psihički bolesne osobe rad. jedinica Mirkovec, Dom za psihički bolesne odrasle osobe Bidružica i Dom za psihički bolesne osobe Lobor-grad. U svakoj ustanovi molimo Socijalni križni put kojeg je za tu prigodu napisao p. Antun Cvek. Glavnu misao svake postaje nadopunio je svojim razmatranjima koja oslikavaju socijalnu sliku današnjeg vremena. Pater nas kroz sve postaje upozorava na pravo i pravednost te potrebu za zajedništvom. Živimo u društvu koje priznaje samo moć novca, u kojem je čovjek vrijedan samo dok može doprinijeti. Naša je dužnost biti uz one koji su otpisani, smješteni u socijalne ustanove i često zaboravljeni od svih. Ovo je trinaesta godina kako nemoćnima u tim ustanovama pomažemo bar jedan dan ponijeti križ kojega oni nose svakodnevno. Predvođeni p. Cvekom, u toj molitvi svi postajemo sjedinjeni. Volonteri i zaposlenici Kapi čitaju postaje, a nerijetko nam se pridruže i štićenici kao i zaposlenici ustanove koja nas je ugostila. Nakon svake postaje molimo i pjevamo svi zajedno. Iako su to teški bolesnici svih 45 minuta predano sa suzama u očima mole do kraja. Te suze nam govore sve! U njima je nemoć, bol, tuga, ali i radost zbog trenutka u kojem su oni nekome važni i u kojem su voljeni. Nakon molitve nastavlja se druženje uz kavu i sok. Tu su i skromni pokloni, najveću radost predstavlja im cigarete koje dobiju. Na tim druženjima upoznamo različite ljude, koji nose teške traume sa svoga životnog puta. Njihov križ je uistinu težak, stoga ih ne smijemo ostaviti same da padnu pod teretom križa… nakon rastanka u svakom od nas odzvanja njihov vapaj: “Dođite nam opet”. Možemo li zanemariti taj vapaj? Nikako… vidimo se i dogodine!