Na današnjoj svetoj misi slušali smo propovijed našeg patera Zdravka Jelušića, koja u sebi sadrži snažne moralne pouke, no kroz nju nas pater i svojom poniznošću, blagošću i upornošću hrabri na obraćenje, podsjećajući nas da smo kao slabi, grijehu skloni ljudi Ljubavlju na ljubav pozvani.
„Dragi članovi katoličke udruge “Kap dobrote”!
Tema današnjeg evanđelja je oprost. Petar pristupi Isusu i reče: „Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svome ako se ogriješi o mene? Do sedam puta? Kaže mu Isus: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.”
Jasno je da time Isus želi reći kako trebamo uvijek opraštati. O, koliko boli kada nas netko uvrijedi. Kako tek boli ako je taj netko nama vrlo blizak i ako se to često ponavlja. Ako opraštamo sigurno nam je lakše bez obzira što nas i dalje boli u duši, ali ako ne opraštamo onda nam tek bude strašno. Ima jedna priča koja to dobro potvrđuje – „Jednoga dana došao je mladić do mudraca. Kaže mu mladić: „Slušajte, imam strašan problem i sam ga nikako ne mogu riješiti”. Mudrac ga upita: „Koji je to problem?“ Ovaj će: „Ja ne mogu oprostiti.“ „Dobro“ – kaže mudrac – „evo ovdje ti je prazna vrećica, a donijeti ću ti i krumpire. Ti na svakom krumpiru napiši ime onoga koji te uvrijedio i stavi ga u vrećicu koju ćeš nositi uza se gdje god ideš.“ Mladić je tako napravio. Na početku je mislio da to nije nikakav problem jer ti krumpiri nisu teški, no s vremenom postali su teški a nakon nekoliko dana su se pokvarili, tako da su imali vrlo neprijatan miris. Kad je prošlo tjedan dana susreli su se mladić i mudrac. Pita ga mudrac: „I? Što je bilo, kako je prošao ovaj tjedan?“ Kaže mladić: „Ovi krumpiri su postali teški a i jako smrde!“ „Dobro“ – kaže mudrac – „što si od toga naučio?“ „Pa, ne znam.“ – odgovori ovaj. „Dobro“- kaže mu mudrac – „evo ja ću ti objasniti. Krumpir je s vremenom postao težak jer si se umorio, a i smrdljiv jer se pokvario. Isto tako je i s tobom ako ne oprostiš. U srcu ti postane teško i mučno, nikako da imaš mira.“
Ovaj primjer dobro prikazuje kako se osjećamo kada ne opraštamo. Sjetimo se kada su nam drugi oprostili, kada nam Bog oprašta u sakramentu ispovijedi, i kako se osjećamo kada mi nekome oprostimo. Sigurno odlično, lagano u duši nastaje mir. Ako nam dragi Bog uvijek oprašta, zašto onda ne bi i mi to činili? Zato molimo Gospodina za milost da možemo opraštati drugima. Ono što je nama nemoguće, Bogu nije!
