Za stolom posljednje večere Isus upućuje molitvu nebeskomu Ocu. Moli za svoje učenike „da budu jedno“, jedno u mjeri i na način kako su on i Otac jedno. Upravo molitva za jedinstvo otkriva da je jedinstvo među kršćanima Božji dar, dar koji izvire iz zajedništva s nebeskim Ocem. Mnoga su ljudska zajedništva propala, pokazala se kratkovjekima, nepouzdanima i neodrživima. I učenici će se doskora razbježati, zatajit će Učitelja i skriti se „iza zatvorenih vrata“ u strahu da ne dožive njegovu sudbinu. Zajedništvo za koje Isus moli i koje uspostavlja među učenicima utemeljeno je na zajedništvu njega i njegova Oca: „Oče sveti, sačuvaj ih u svome imenu koje si mi dao – da budu jedno kao i mi.“
Po mjeri jedinstva Oca i Sina
Molitva Oca i poziv učenicima da „budu jedno“ u Kristu, ponajprije progovara o životu koji je postavljen na drukčije temelje od onih na kojima počiva svijet. Ljudsko zajedništvo, pa i među kršćanima, možemo stvoriti sami, vođeni težnjom za skladom svijeta, nadilaženjem granica i podijeljenosti, ali takvo zajedništvo ne će nikada ispuniti želju Isusove molitve „da svi budu jedno“. Jedinstvo Isusovih učenika nije „svjetovni fenomen“, pa ni samo ljudski, jer jedinstvo o kojemu govori Isus ne teži za svijetom pravednosti i jednakosti, nego za novošću koja u potpunosti nadilazi svijet i njegovu mjeru zajedništva.
Crkva, živeći u svijetu odnos s Uskrslim Gospodinom, odnos koji je „jedno s njim“, nastoji unijeti u zbilju svijeta ono zajedništvo koje svijet sam ne može dati. Iz jedinstva s Kristom Crkva prepoznaje svoje poslanje i zadaću u svijetu. U mjeri u kojoj je jedno s Kristom, pronalazi pravi odnos prema svijetu, blizinu s potrebitima i onima koji su na marginama društva, odgovornost za vrjednote i kulturu, mjeru zauzetosti za izgradnju svijeta.
Biti jedno s Ocem, znači biti u Ocu, „u njegovu imenu“. To je temelj jedinstva koje preobražava ljude i svijet. Vidljivo jedinstvo kršćana u svijetu nije, stoga, preduvjet da bi se bilo u Ocu, da bi se živjelo jedinstvo s Ocem i Sinom. Biti jedno s Ocem i Sinom jest temelj da bi se prevladale razlike i podjele koje su plod svijeta i posljedica ranjenosti svijetom. „Sve dok je svijet djelotvoran u Crkvi, u kršćanstvu, dolazi do raskola. Jedinstvo može doći samo od Oca po Sinu.“ (papa Benedikt XVI.) Jedinstvo o kojemu govori Isus nije tek ustrojbeno ili organizacijsko pitanje odnosa među kršćanima, nego način življenja odnosa s Bogom koji se objavio u Kristu. Upravo taj dar jedinstva, dar da možemo biti jedno u Kristu, nosi snagu obnove i preobrazbe svijeta i njegovih krhkih zajedništava.
Pronaći sebe u Kristu
Po „nutarnjem jedinstvu“ koje uobličuje naš osobni odnos s Bogom utire se put življenju istinskoga zajedništva s ljudima. Upoznati Boga, prihvatiti objavu njegove ljubavi i ući u njegov život, znači izručiti se služenju Ljubavi koja se po našim životima razlijeva i daruje svijetu. U Bogu nema razdijeljenosti. Biti s Bogom ne razdvaja nas od ljudi i od izgrađivanja „kraljevstva ljubavi“ u svijetu. Štoviše, tko živi istinsko zajedništvo s Bogom, postaje graditeljem jedinstva među ljudima, jedinstva koje očituje preobražajnu Božju blizinu. Naši susreti s ljudima obojeni su snagom našega susretanja s Bogom. Ako u mome životu ponestane zajedništva s Bogom, u drugome mogu vidjeti samo ‘drugoga’; on za mene nije nositelj Božjeg očitovanja. (Benedikt XVI., Deus caritas est, 18). Iskrenost zajedništva s Bogom pokazuje se plodnom u preobrazbi našega odnosa prema ljudima i prema svijetu. „Biti jedno“ mogu samo oni koji su jedno u Bogu, jer nema nijedne druge snage koja bi premostila i ujedinila razlike i težnje osoba i otkrila im zajedništvo Božjeg poziva.
Ljepota našega življenja i zajedništva među ljudima „ovisna“ je o Božjoj ljubavi, o zajedništvu s njim. Naša „ovisnost o Bogu“ oslobađa nas zarobljenosti samima sobom i iskušenja lažne slobode te nas čini „kreativnima u Božjoj ljubavi“ u kojoj se drugi otkriva kao Božja slika i mjesto izgradnje Božjeg kraljevstva. Božje kraljevstvo jesu ljudi, ujedinjeni otvorenošću njegovu daru sinovstva, u kojemu su „svi jedno“. To kraljevstvo raste – po nama – sve dok Bog ne bude „sve u svemu“ (1 Kor 15, 28).
Izvor: Ante Crnčević – „Živo vrelo“
