Kroz svoj rad s korisnicima, susrela sam se sa raznim izazovima. Susretala sam patnju u čovjeku, ostavljenost, iznemoglost i nemoć. Susretala sam drhtave ruke i umorna lica na kojima bi se ipak pronašao osmijeh kada bi netko pitao za njih i uputio im lijepu riječ. U dubini njihovih očiju, vidjela bi se sva težina životnog puta, a opet bi zasjale kad bi ugledale prijateljski raspoloženo lice spremno pomoći. Svaka bora na njihovom licu, mogla je ispričati svoju priču, samo njima znanu, koja je ostavila svoj trag. Iako je njihovo tijelo s godinama oslabilo i donijelo određene promjene, njihovo srce i dalje je čeznulo za ljubavlju, primjećivanjem i prihvaćanjem.
Nedavno sam tako na terenu susrela korisnika koji živi sam i u nehigijenskim uvjetima, nedostojnih čovjeka. Njegova mala mirovina, jedva zadovoljava njegove potrebe, a zbog velikih lista čekanja, još uvijek nije uspio ostvariti sva svoja prava. Drhtavih ruku i nogu, svaki dan hrabro odlazi u pučku kuhinju po topli obrok, nesigurno brojeći svaki svoj korak. Stan u kojem živi, pun je raznih kukaca te nema svoju obitelj koja bi mogla brinuti o njemu. Korisnik se zaista nalazio u velikoj potrebi. Situacija u kojoj sam se zatekla me potresla, ali me duboko više dotaknuo njegov blagi i zahvalan pogled što ga je netko posjetio, uputio mu toplu riječ i želi mu pomoći te njegov vedar duh koji sjaji više od svih poteškoća u kojima se nalazi. Odmah po dolasku s terena, poslala sam razne dopise nadležnim institucijama, kako bi se osigurana osnovna ljudska pomoć te se svako aktivirao u skladu sa svojim mogućnostima. Iz naše udruge, ubrzo smo mu poslali ortopedsko pomagalo kako bi se mogao lakše i sigurnije kretati te mu je pružena pomoć oko čišćenja. Naša gerontodomaćica, kroz smijeh i šalu, uspjela je ublažiti njegovu početnu bojažljivost te je uskoro radosno prihvatio pomoć i dalje svojim osmijehom rasvjetljavao cijelu prostoriju. Kroz takve primjere shvatimo, da iako ne možemo pomoći u svakom aspektu života naših korisnika i ona mala kapljica dobrote koju možemo dati, unese tračak radosti u njihove živote i sigurnost da nisu ostali sami.
Tako često se nađemo u situacijama gdje mumljamo nad sitnicama koje su nam se taj dan dogodile i dopuštamo da zasjene sve lijepe stvari koje nam se istovremeno događaju. A onda se dogodi poziv…u kojem samo čujemo suze radosnice jer su primili paket hrane. Ili zahvalu jer smo ih saslušali i omogućili da s nama podijele svoje brige i teškoće te pružili riječ utjehe i ohrabrenja. Nekome čitav dan bude radostan i ispunjen jer je taj dan netko pitao za njega, posjetio ga i posvetio mu svoje vrijeme. Nerijetko nam i spomenu kako im odmah padne teret sa srca kad znaju da se imaju kome pojadati i s kime ispričati. I onda shvatimo koliko je malo potrebno da nečije srce radosnije zakuca. I koliko je čovjeku najpotrebniji- čovjek.
Kristina Konicija
