Naš najstariji korisnik dida Franjo, tiho i polako preselio je iz prolaznog u vječni život.
Najveći dio života proveo je skromno u rodnom zaselku Hrvatskog zagorja. Zahvalan Gospodinu što ima krov nad glavom govorio je :” Zadovoljan sam s ovim što imam. Ja jesam sirotinja, ali prava sirotinja je onaj kojemu uvijek nešto nedostaje.” Svim srcem je volio svoj zemaljski kutak, brijeg i sirotinjsku kućicu u koju se smjestilo svo njegovo bogatstvo, krevet, motika, mačak i kokice.
Zbog nemoći i bolesti morao je otići u dom za starije, noseći u duši suncem obasjan voljeni dom, nakrivljenu drvenjaru ofrajkanu blatom s nadom da će se jednom tamo vratiti.
Najviše se radovao posjetama volontera Kapi dobrote, osobito Marinku i njegovoj obitelji.
U stotoj godini otišao je naš dida Franjo u zagrljaj Gospodina. Hvala mu na mudrosti i životu kojim je svjedočio ljubav Kristu.
