Isusova riječ – da bez njega nećemo postići ništa – jedna je od najradikalnijih u Novome zavjetu. Ne kaže da ćemo postići skromne rezultate, već baš ništa. Bilo koja aktivnost izvan Boga ostaje neplodnom; bilo koji rad bez njega je uzaludan napor, čak i ako poprimi izgled velikih i važnih djela. I Crkva se i kršćani mogu pretrpati i gušiti aktivizmom koji vodi u ispraznost.
U životu Crkve i kršćana pojedinaca postoje kriteriji koji su po Božjoj mjeri. Oni koji nisu povjerovali Kristu neće ih moći razumjeti. Možda će pohvaliti humanitarne akcije, diviti se žrtvi i izgaranju za bližnje, ali će im ostati daleko motiv i ukorijenjenost u Krista i jedini istinski razlog svakoga kršćanskog djelovanja. Ljudski je život uistinu nalik vinogradu i njegovim plodovima. Mnoštvo loze bit će očišćeno, mnoštvo lišća i ljepote uvenuti će, ali će plodovi donijeti radost pogledu i srcu svih onih koji će u zajedništvu biti zahvalni dar.
Dobro je da Crkva pred sobom ima riječi svetog Ivana apostola, koje joj služe kao ispit savjesti: „Ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom.“ U navali riječi postoje predivne ocjene, rasprave, riječi na riječi, dijagnoze i analize na svim razinama i ponovno riječi koje tumače prethodne riječi i koje uvode u novu poplavu riječi; riječi i tumačenja koja žele opravdati nepostojanje djela i udaljiti pogled od praznine.
I kada netko pita gdje ste bili kada je trebalo učiniti to i to, ili zašto niste učinili ovo i ovo, obično se dobije odgovor kako se do sada jasno zauzeo stav, kako netko opet otvoreno kaže, kako postoji dokument koji piše o tome. Riječi koje preuzimaju mjesto čina, a Isusova rečenica, ona iz središta, glasi: Ovo činite meni na spomen. Čujmo tu riječ ‘činite’, da nam i ljubav ne bi postala izgovorena praznina. Tada ni život nema smisla, jer nas ne pokreće Živo-tvorac.
